Kratki psihotični poremećaj

Kratki psihotični poremećaj (KPP) je nova dijagnostička kategorija, javlja se u DSM-IV (šifra F23.8x) i vrlo vjerojatno se više u takvom obliku neće pojavljivati u slijedećim revizijama te klasifikacije. Evo zašto: I sama definicija tog poremećaja i klasteri simptoma pa i ostale odrednice nemaju patognomoničnosti niti specifičnosti psihopatologije, a isto tako ni specifične etiologije ni patologije ni patofiziologija, a u svezi s tim ni tipične terapije.
S kliničkog stanovišta može se reći, da se radi o vrlo vjerojatno heterogenoj skupini različitih psihotičnim stanja, koje se ne mogu svrstati u specifične poznate psihoze utemeljeno klasificirane na osnovu specifične kliničke slike i patognomoničnih simptoma ili skupine simptoma, ali i na osnovu specifičnih kriterija isključivanja (na primjer dokazani organitet isključuje shizofreniju).

Paranoidna shizofrenija vs. paranoja

F20.0 Paranoidna shizofrenija

Paranoidna shizofrenija se javlja obično kasnije u životu od ostalih tipova shizofrenije, u trećoj ili četvrtoj deceniji života. Karakteriziraju je bolesne ideje, halucinacije, manije proganjanja i sl. Bolesne ideje su pogrešna vjerovanja koja nemaju svoju potvrdu u stvarnosti.

Perzistirajući sumanuti poremećaj

Perzistirajući sumanuti poremećaj (PSP) poznat je u klasičnoj psihijatriji pod nazivom paranoidna psihoza, a u MKB-10 naziva se perzistirajući sumanuti poremećaj (F22).
Naziv paranoja spominje se već u Staroj Grčkoj te u Platonovim radovima, a znači "mimo razuma, mimo duše", što bi najbolje odgovaralo našoj riječi sumanuto, ludo. U novije vrijeme izraz paranoja nalazi se u Heirothovoj klasifikaciji iz 1818. godine, gdje označuje ludost ili bezumlje. Emil Kraepelin u svojoj klasifikaciji razlikuje paranoična stanja od paranoje, pod kojom podrazumijeva postepeni razvoj trajnog stanja sa sistematiziranim dominantno paranoidnim idejama, ali bez neophodnog defekta na planu afekta, mišljenja i funkcioniranja. Kraepelin dakle svrstava paranoju u kronične, progredirajuće bolesti i za razliku od Sigmunda Freuda izdvaja je iz skupine histerije i prisilne neuroze pomičući je u psihozu tj. prema shizofreniji, ali s boljom kliničkom slikom i funkcioniranjem.

Simptomi shizofrenije

Simptomi shizofrenije uobičajeno se dijele na pozitivne, negativne, kognitivne (spoznajne) i afektivne (simptome promijenjenog raspoloženja).

Pozitivni simptomi shizofrenije

Halucinacije su vrlo česte u bolesnih od shizofrenije. Halucinacije su obmane osjetila kod kojih ne postoji stvarni podražaj, a osoba koja halucinira opaža kao stvarno ono čega uopće nema. Najčešće i tipične za shizofreniju su slušne halucinacije, osobito glasovi. Radi se o glasovima koje čuje samo bolesnik. Najčešće glasovi međusobno razgovaraju, komentiraju bolesnikovo ponašanje, daju savjete ili kritiziraju bolesnika. Glasovi mogu i zapovijedati pa govorimo o zapovijednim (imperativnim) halucinacijama. Rjeđe su vidne halucinacije, što znači da vide stvari koje ne postoje, npr. mogu vidjeti neku neobičnu svjetlost, mogu vidjeti čudovišta, vraga i sl. Mogu imati tjelesne halucinacije što znači da imaju osjećaje po tijelu koji nisu izazvani pravim podražajem osjetila. Tako npr. mogu osjećati da im se unutarnji organi raspadaju ili putuju po tijelu, da im struja prolazi kroz noge što često povezuju s drugim bolesnim idejama (kao npr. da ih netko tako nevidljivim silama uništava).

Shizofrenija

Uvod
Epidemiologija
Etiologija
Neuropatološke i neurobiokemijske specifičnosti shizofrenije
Početak bolesti
Dijagnoza
Klinička slika
Je li shizofreni bolesnik agresivan?
Prognoza
Liječenje
Prikaz slučaja